Vrijeme je za odrastanje

Dobro došli na moj blog.

20.07.2015.

Pismo nekim (u budućnosti) bitnim ljudima

Poštovana gospodo, Obraćam Vam se jer moja majka nije. Ni jedna majka nije. A trebala je. Znate, ja sam sada majka jedne djevojčice. Gledam moje čedo kako raste i nadam se da će i ona jednog dana biti majka. Nadam se, jer joj od sveg srca želim da osjeti ovu sreću i radost koju osjećam ja, dok je gledam kao raste. Vama se obraćam jer u vašoj je moći da uradite neke, po mom skromnom mišljenju, životno bitne stvari. Ja ću učiniti sve što je u mojoj moći da izraste u sretnu i poštenu osobu. Molim vas da joj ne uništite vjeru u ljude, jer ja ću je učiti da su ljudi, u osnovi, dobri. Učiću je da je ona, kao osoba, ljudsko biće, jedinstvena i vrijedna. Učiću je da cijeni sebe i ono što ona jeste. Šta god to bilo. Ono što Vas molim je da učinite da se onog trenutka, kada odluči da postane majka, osjeti vrijednom, poštovanom i da bude svesna da je ono što čini tog trenutka, krajnja svrha ljuskog postojanja. Jer, donijeti ljudski život na ovaj svijet je nešto stvarno veliko, najveće, zar ne?! Zašto Vam ovo tražim?! Jer se ja nisam tako osjećala, a dva puta sam donijela na svijet ljudsko biće. Bilo me je strah. Bila sam bijesna. Tužna. Bespomoćna... Bila sam i presrećna, ali to nije imalo veze sa Vama, tj. Vašim kolegama iz prošlosti. Molim vas da pokažete ljudskost i toplinu prema mojoj djevojčici. Predstavite joj se, oslovljavajte je imenom. Pitajte je kako se osjeća. Nemojte biti grubi prema njoj. Biće je strah i bez toga. Olakšajte joj onoliko koliko to može topla ljudska riječ i dodir. Moći će ona da podnese bol poroda, sve mi to možemo. Samo nam je bitno da se osjetimo zaštićeno. Dozvolite joj da sama izabere kako će teći porod, ona svoje tijelo najbolje poznaje. Ako izrazi želju da neko njoj blizak bude pored nje, dozvolite joj. Nemojte oko toga praviti probleme. I sami znate da su svi zahtjevi Vaših prethodnika bili besmisleni. Dozvolite joj da svoju bebu drži u naručju odmah poslije poroda. Da ga doji odmah, ako bude željela. Kažite joj kako je beba, uradite to s ljubavlju. Znam ja da je to Vama samo jedna u nizu, ali njoj nije, za nju je posebna. Znate, strašno je kada dan nakon sto ste rodili, pedijatar dođe u vizitu i ne obrati vam se ni jednom riječju. Jedino o čemu razmišljate je da li je beba dobro, da li je sve u redu?! A ne dobijete nikakav odgovor... Nemojte da je tretirate kao „na traci“, nemate pravo na to. Ona je ljudsko biće, povrijedićete je. Molim Vas da mojoj djevojčici i njenoj bebi omogućite da zajednički život započnu na najbolji mogući način. Osim što ste zaduženi za njihovo fizičko zdravlje, nemojte zanemariti onaj dio zdravlja koji nije vidljiv golim okom. I nemojte zaboraviti na zakletvu koju ste položili, nemojte zaboraviti zašto ste postali ljekari. Sjećate se, još kad ste bili mali, donijeli ste tu odluku. Vjerujem da je to imalo veze sa nekim ljekarom koji je radio svoj posao onako kako bi tebalo. Srcem i dušom.

15.07.2015.

Ima nade...

Ulazim danas u prodavnicu (sa bebom u kolicima) i spremam se da podignem kolica kako bi se spustila u prizemlje, kad mi pritrča mladić, podiže kolica i sa osmijehom me pozdravi. Da li sam mu išta odgovorila, ne znam. Ostala sam onako stojeći, sa osmijehom od uveta do uveta! Znate, zaista je danas rijetko da vam neko ponudi pomoć. Prije par dana sam stajala u redu, u banci sat vremena (sa istom ovom bebom) a ljudi su čak izbjegavali da pogledaju u malo biće, da ne govorim o tome da nisu ponudili da nas propuste. Inače, ne možemo proći ulicom a da joj svaka druga osoba nešto ne zatepa. U ovoj situaciju su se radije pravili ludi. E, sad, nije meni što je to moja beba i ja. Ne bih ja ni išla nigdje da ne mogu sama da se snađem i da ne poznajem svoju bebu. Muka mi je , ljudi moji, što ljudi ne vide jedni druge. Često čujem kako roditelji kažu da im je drago što njihova djeca ne polažu mnogo na druge ljude. Kažu "...neka zna za sebe, bolje će proći u životu." U kojem to životu ljudi mogu jedni bez drugih?! Šta znači da će bolje proći?! Da će otimati od drugih, da bi imalo više i da ga pri tome neće peći savjest, jer je tako odgojeno?! Da će moći da se pogleda u ogledalo i bude zadovoljno onim što vidi?! Da će moći mirno da spava?! Šta će neko izgubiti ako pomogne drugom? Ako bude ljubazan? Prijatan? Znate za onu"spava snom pravednika"? Duboko vjerujem u to. A momak sa početka priče? Opet se stvorio tu kada je trebalo da popnem kolica uz stepenice. Otvorio mi izlazna vrata i rekao bebi "pa-pa". Rekoh mu hvala. I da mi je vratio vjeru u budućnost. A u sebi pomislih "blago majci i ocu koji su ga odgojili.

02.07.2015.

Priča o babi i bebi

Jutros sam oko osam izasla sa malim bićem do rijeke. Savršenstvo jedno! Gradski oci pokosili travu, pokupili smeće, nigdje žive duše. Rijeka toliko lijepa da me je sramota opisivati je svojim ograničenim vokabularom. Moje malo ciči od sreće kad samo krenemo prema rijeci. Jutros me ona pokošena trava mami, ne mogu da joj odolim. Sjedamo na travu, izuvam nas, obje i uživancija počinje! Beba "pase" travu, smije se, zna već da je to blesavo ali vidim, uživa. Puza do drveta, ustaje držeći se za njega. Liže koru, to još nije probala! Dolazi do mene, vuče me i poteže, hoće da je vodim da šeta. Trava nam golica stopala, ona me oduševljeno gleda odozdo. Prolazi stariji goospodin sa psom, gleda nas, smješka se. Malena vrišti od sreće jer vidi psa. Utom nailazi baka sa unučetom (zabundano kao u februaru,samo mu okice vidim) i obraća se mom (gologlavom!!!) malom biću: "A što te mama izula, hoće da se prehladiš?!" Ja je ignorišem. Ne odustaje baba: "Nemoj jesti travu, sine. Puj to!" Onda će meni: "Znate, gospođo, ovdje psi pišaju, nemojte puštati dijete da dodiruje travu" Kažem ja njoj kako psi pišaju po drveću, a ne po trvi, a drvo je maloprije olizala. Gleda baba mene, u sebi bog zna šta misli. "Kaži pa-pa" reče zabundanom bebcu i ode... E sad, da budem iskrena, osjetih ja blagu neugodu i zapitah se luda li sam?! Stvarno, rijetko viđam prizore djece koja se slobodno kreću i "prljaju". Pretjerujem li možda ja? Hoće li malena izrasti u divljakušu koja okolo hoda bosa, raščupana...Nisam pametna...Sve u meni mi govori da je ovo što ja radim dobro za moje dijete. I još nešto, ovaj osmijeh i sjaj u malenim okicama, mi potvrđuje da dobro radim. A baba?! Eno je na klupi sjedi, ćaska sa drugom babom dok djeca cvile u kolicima!

21.06.2015.

Prča za dobro jutro

Od kada znam za sebe, svako jutro slušam vijesti o broju rođenih beba u mojm gradu. Uvijek me ta informacija razveseli, ugrije mi dušu. Kao neko dobro obećanje. Stigli su novi ljudi! U poslednje vrijeme, zarad nekih viših ciljeva, pokušavam doći do ovih podataka za cijelu RS. I da mi je neko pričao, ne bih mu vjerovala! Pa to bi bar trebalo biti lako! Odeš da portal svakog od većih gradova i pročitaš informaciju. Kao sav normalan svijet. Baš tako, da smo normalan svijet, bilo bi tako. Ali nismo. Informaciju o broju rođenih beba nađoh samo za Banja Luku i Foču. I to je to! I razmišljam ja sad... Zašto ih nema? Kako da ih nema? Odgovor mi zvoni u glavi! JER NIJE BITNA! Ima informacija o broju krivičnih dijela, zapaljenim kontejnerima, isporuci struje selima u kojima ionako niko ne živi (pobjegao narod!!!) ali beba nema! Negdje se nisu ni rodile, zaista! A i one koje su rođene, očito nisu bitne gradskim portalima, gradskim vlastima... (nastavi niz) I neka mi ne prodaju priču o zabrinutosti zbog pada nataliteta! Ne vjerujem im više! (Kao da do sada jesam!!)


Stariji postovi

Vrijeme je za odrastanje
<< 07/2015 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
1553

Powered by Blogger.ba